Nataša Govedić: Kako zavoljeti morskog psa

Opis

Roman ‘Kako zavoljeti morskog psa’ kroz šezdeset i četiri poglavlja (što je inače i ukupan broj heksagrama u Konfucijevoj Knjizi promjene) tematski istražuje različite oblike pripovijedanja dugogodišnjeg prijateljskog odnosa, na razini forme eksperimentirajući ne samo s brojnim varijantama osobne fikcije, autobiografije ili samosuočenja, nego i lirskih dionica, epistolarnih dionica, filozofskih dionica, interludija u formi bajke, prozne obrade dramskog i filmskog pripovijedanja, likovnih refleksija te proznih eseja, kroz sve ove oblike sondirajući isti prijateljski odnos dviju osoba.

“Morski pas” iz naslova je sve ono što teško prihvaćamo kod sebe i kod druge osobe, bilo da je u pitanju neki oblik agresije ili neki oblik autodestruktivnosti. Na drugoj razini, roman se bavi prekidom odnosa do kojeg je došlo zbog stanja dugotrajne iscrpljenosti, bolesti, depresije ili autodestruktivnosti prijateljica, na taj način ostvarujući mogućnost kompleksne detekcije traume unutar teksta, kao i njezinog umjetničkog sagledavanja. U tom smislu roman može biti zanimljiv svakom čitatelju koji se nosio s dubokim gubitkom vrlo bliske osobe. Svako od poglavlja ludički uspostavlja i razmatra žanrove osobne fikcije ili samosuočenja i u tom smislu gradi podjednako fikcionalni, koliko i autobiografski ugovor pisca s čitateljem. Osobno kao tekst ovdje nipošto nije “terapijski izbačaj” nekontroliranog bilježenja osobne traume, nego je mišljeno kao slojevito prozno istraživanje modusa povjeravanja vlastitog stilskog i ekspresivnog maksimuma na temu iskustva ne samo konkretnog prijateljstva, nego i duboke potrebe promišljanja granica svake “radikalne iskrenosti”.

Nataša Govedić diplomirala je (1995), magistrirala (2000) i doktorirala (2007) komparativnu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1995. godine javno djeluje kao kazališna, književna i filmska kritičarka. Od 2012. godine stalno je zaposlena na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Dosad je objavila dvanaest znanstvenih knjiga iz područja teatrologije i teorije književnosti: Varanje vremena: Shakespeareova medijska sadašnjica (2001), izdavač: Sveučilišna knjižara: Zagreb; Izbor uloge, pomak granice: kazališne, filmske i književne studije (2002) u izdanju Centra za ženske studije: Zagreb; Iluzija nije opsjena: kazališne kritike Dalibora Foretića (2002), Adamić: Rijeka, Korpografije: 20 godina Tjedna suvremenog plesa (2003), Hrvatski institut za pokret i ples: Zagreb, Igrom protiv rešetaka: Boal, kultura otpora i kazališno rješavanje konflikta (2004), Zagreb: Druga strana d.o.o., Etičke bilježnice: o revoltu i brižnosti (2005), Zagreb: Naklada Jesenski i Turk; Subjekt ili okrenutost prema Tebi: Filozofija dramativiteta (2007), Zagreb: Antibarbarus i Biblioteka Tvrđa, Emocionalna posvećenost i politika afekata (2009), Zagreb: Antibarbarus i Biblioteka Tvrđa, Subjekt izvan kontrole (2011), Zagreb: Biblioteka Književna smotra i Hrvatsko filološko društvo te Une parade de cirque: Anthologie des écritures théâtrales contemporaines de Croatie (Paris: L’éspace d’un instant, 2012), Living Waters, Living Stories (Zagreb i Bologna: Ministarstvo kulture republike Hrvatske, 2015) te Strasti, kondicionali (2015, Zagreb: Akademija dramske umjetnosti). Urednički je priredila za objavljivanje i zbirku poezije Kolibra i Kairos Nele Milijić (Zagreb: MeandarMedia, 2012).
Jedna je od osnivačica i urednica kulturno-društvenoga časopisa Zarez u kojem je sustavno objavljivala kritike i eseje, glavna je urednica feminističkoga časopisa Treća te stalna kazališna kritičarka Novoga lista. Suosnivačica je performativnog kolektiva pod nazivom Institut za katastrofu i kaos. Piše i poeziju. Aktivistica čitanja djeci.
U domeni književne fikcije, objavila je knjigu bajki Čarozapisi (Zagreb: Algoritam. 2010) te dva romana za djecu: Mrežir (Zagreb: Algoritam, 2012) i Zmajir (Zagreb: Algoritam, 205), od koji je Mrežir 2013. godine nagrađen nagradom SFera.

O Hani Lukas Midžić i ovoj knjizi: “Iako sam diplomirala kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, moglo bi se reći da sam “likovnjak za sve prilike”. Radim skulpture, instalacije, izložbe, ilustracije, autorske slikovnice, rekvizite za predstave, vodim likovne radionice… U tom stvaralačkom kolopletu već sam se nekoliko puta susrela s Natašom i sprijateljila se s njom jer smo se jednostavno razumjele. Svaka naša suradnja za mene je bila jedna od onih koje pomiču granice i podižu ljestvicu. Kad me pozvala da crtam roman zajedno s njom, znala sam da podešavamo kompas prema bolnoj temi i prema stilskom istraživanju, prema Neizvjesnom. Slala mi je poglavlje po poglavlje, a ja sam joj uzvraćala čistom likovnom intuicijom. Nekad je ona na moje crteže odgovarala svojim književnim izrazom pa je polako prestalo biti sasvim jasno što je bilo prije – riječ ili crta. Na kraju smo i Nataša i ja sačuvale miris prijateljske kave, lom kamena i neizgovorene psovke; ona slijedeći tragove svojih blizanačkih junakinja, a ja tušem na papiru, prešajući ih kao Ofelijino ljekovito bilje. Kako se god okrene, pitanje je isto, a svaka traži svoj odgovor.”